ROBINJA BARBARA
Robinja meova
svojim robom èini
i jer živim u njoj
ne da mi da živim.
Oèi ne vidješe
nikadana svijetu
tako lijepu ružu
u niježnome buketu.
Ni nanebu zvijezde
ni cvijeæeiz polja,
ništa nije lijepo
kao ljubav moja:
neobièno lice,
oèi mirom gore,
crne i umorne,
no smræu ne more.
Èista živa ljupkost
u njima joj tinja
te je gospa onom
kome je robinja.
Njene crne kose,
kada se pojave,
nitko veæ ne smatra
da su lijepe plave.
Ta crnina divna
sve ljubavlju pjeni,
te bi isnijeg htio
da boju promijeni.
Vesela joj blagost
bistru umnost krije:
tuðinka je èudna,
no barbarka nije.
Ta spokojna duša
oluju sputava,
uz nju patnja moja
odmorena spava.
Tame robinjica
svojim robom èini
i jer živim u njoj,
jamoramda živim.
